Moj najdraži film

Moj najdraži film zove se  „Kingsman – Secret Service“.  Film je režirao  Matthew Vaugh, a glavni glumci su Taron Egerton (glavni lik), Saumel L. Jackson (glavni negativac) i Colin Firth (Harry Hart) . Kada Eggsyev otac pogine na dužnosti tijekom vojne operacije, njegova obitelj dobiva telefonski broj koji mogu nazvati samo jednom,  kada im je stvarno potrebna pomoć.

 I tako kada Eggsy odluči ukrasti auto i završi u zatvoru, ne zna što da napravi pa se sjeti broja i odluči ga nazvati  i tako izlazi iz zatvora uz pomoć Harrya Harta, lukavog špijuna koji Eggsyevom ocu duguje život. Kada Hart saznaje životnu situaciju Eggsya odlučuje mu ponuduti priliku da radi u tajnoj službi Kingsman. Kada dolazi tamo Eg
gsy prolazi razne fizičke ali i pshičke obuke da postane špijun, sa glavnim ciljem da uništi tehnološkog genija Richmonda Valentinea (Samuel L. Jackson), ali  istovremeno poremećenog aktivista koji misli da spašava svijet tako što će ga uništiti. 

„Kingsman – Secret Service“ mi je najdraži film zato što ima zanimljivu priču, te je napet u svakom trenutku.  Također je fora jer znaš da je od onih filmova u kojima dobri uvijek pobijede pa se ne brineš dok gledaš nego si opušten i uživaš u scenama. 

Također agenti u filmu koriste jako zanimljiva oružja. Tako npr imaju pušku u ružu za usne ili posebne cipele sa nožićima na izvlačenje. Jako mi se svidjelo to što u filmu ima  parkoura pa tako skaču po zgradama što meni super izgleda.  I još jedna stvar  stvar koja mi se jako svidjela u filmu je to da kada dođe do okršaja između dva lika, taj okršaj ne bude žestok i krvav, već nekako elegantan i stiliziran, jako koreografski. Sve u svemu film mi je jako zabavan i opuštajuć za gledanje. 

Harry Houdini

Najpoznatiji svjetski iluzionist Harry Houdini rodio se u Budimpešti pod imenom Erik Weisz. Kada je imao 4 godine, njegova obitelj preselila se u Ameriku. Ime mu je tada promijenjeno u Erich Weiss, a zvali su ga Harry. Njegovo umjetničko ime Harry Houdini nastalo je od tog nadimka i imena francuskog iluzionista Jean Eugene Robert-Houdina kojem se Harry divio. 

Njegova mnogobrojna obitelj (bilo ih je šestero braće i sestara) živjela je dosta siromašno i navodno su svađe bile česte pa je Harry nekoliko puta bježao od kuće. Kao teenager radio je razne poslove, a jedan od tih je bio kod bravara. Tamo je naučio jako puno o obijanju brava, što mu je kasnije kada je postao iluzionist bilo važno za jednu  od njegovih najslavnijih točaka. Postao je slavan kao „čovjek kojeg nikakvi lanci ne mogu sputati“. Zvali su ga i „kralj lisičina“ jer nije bilo načina da ga se zaveže i zaključa a da on ne pronađe način da obije brave i izvuče se. 

Oženio se sa samo 19 godina, za svoju suprugu Bess koja mu je od tada bila i partnerica na pozornici. 

Sa 26 godina  Houdini, je postao najuspješniji svjetski mađioničar i bio je bogat.  Zvali su ga umjetnikom među iluzionistima, a na nastupima se oslobađao od lisičina, luđačkih košulja, užadi, a čak je pobjegao i iz zloglasnog  zatvora u kojem je robijao Charles Guiteau, ubojica američkog predsjednika Jamesa Garfielda. Onamo ga je pozvao upravitelj zatvora, da provjeri sigurnost smještaja najokorjelijih zločinaca. Houdini je i odatle pobjegao bez problema.

Kako je bio jako popularan, svi su ga imitirali pa je prestao raditi točke bijega iz zatvora i osmislio je svoju slavnu točku bijega iz spremnika napunjenog vodom u kojem je vezan visio glavom prema dolje. Bile su potrebne samo tri minute da se oslobodi.  Mogao se osloboditi  i iz luđačke košulje. 

Napisao je i knjigu u kojoj je objasnio sve svoje trikove, ali navodno nije otkrio bas sve.

Snimio je i nekoliko filmova pa je osnovao vlastitu filmsku kompaniju, ali u tome nije bio uspješan. 

Otvorio je dućan sa iluzionističkim potrepštinama, ali ni u tome nije bio uspješan. Odustao je od svih svojih „drugih“ poslova i posvetio se samo nastupanju, a trikovi su mu postajali sve opasniji. Fascinirao je publiku koja je strepila za njegov život dok je izvodio trikove. 

Njegov život je i inače bio fascinantan ljudima, neki su govorili da ima nadnaravne sposobnosti, neki da je zapravo tajni agent. I njegova smrt obavijena je velom tajne i dan danas postoje razne teorije zavjere o tome kako je zapravo umro a neki tvrde da je otrovan. I nakon smrti ostao je slavan i o njemu je snimljeno nekoliko filmova. 

Harry Houdini bio je i avijatičar i bio je prvi čovjek (prema nekim izvorima treći) koji je preletio Australiju. 

Elizabeth Taylor

Elizabeth Taylor bila je jedna od najvećih i posljednjih glumica zlatnog doba Holywooda. Bila je poznata po svojim ljubičastim očima. Roditelji su joj bili imućni Amerikanci, ali je rođena u Londonu. Majka joj je do udaje bila glumica, pa je jako poticala njenu karijeru. Sa tri godine ju je upisala na balet, a već sa devet nastupala je u svom prvom filmu. Američki filmski institut ju je stavio na sedmo mjesto liste najvećih žena legendi  filmskog platna. 

U svojoj karijeri je dobila dva Oscara, za film „Tko se boji Virginije Woolf?“ i za film „Butterfield 8“.  Za ulogu Kleopatre imala je 4 nominacije za Oscara, ali nije osvojila ni jednog. Za tu ulogu je plaćena milijun dolara. Tada je to bila nezamislivo velika svota za ulogu u nekom filmu. 

Svake godine je dobivala po nekoliko različitih nagrada, a njena karijera trajala je 62. godine. 

Osim što je bila slavna kao glumica, bio je slavan i njen privatni život. Njen ljubavni život bio je vrlo slavan, a udavala se osam puta. Od toga dva puta za istu osobu. 

Zdravlje joj je bilo jako loše i navodno je hospitalizirana preko sto puta. Preživjela je mnoge bolesti, pa čak i tumor na mozgu. 

U kasnijim godinama svog života bavila se humanitarnim radom. Posebno je poznat njen rad u borbi protiv AIDS-a, s kojim je započela u osamdesetima čim se ta bolest pojavila, a osnovala je i dvije zaklade za borbu protiv AIDS-a. 

Imala je i najslavniju i najskuplju kolekciju nakita. Voljela je i parfeme, pa je ih je dizajnirala nekoliko. 

I nakon prestanka snimanja filmova njen život i sve što je radila, bili su zanimljivi ljudima i mediji su je pratili do same smrti kao pravu divu, što je i bila. Umrla je dva mjeseca nakon 79. rođendana.

Programski jezik

Zadatak za ovaj post je napisati bilo što vezano uz informatiku. Ja sam odlučio pisati o programskom jeziku. U programiranju postoji puno programskih jezika.

 Defincija kaže da je programski jezik  formalni jezik za prezentaciju kompjuterskih programa. Pomoću njega se kompjuterskom sistemu, čovjeku čitljivim tekstom, daju instrukcije i naredbe za izvršenje unutranjih zadataka, opis ulaznih i izlaznih podataka kao i njihovu strukturu u zavisnosti od unutrašnjih (u sistemu) i vanjskih (izvan sistema) događaja.  Ali jednostavno rečeno programski jezik je skup simbola koji imaju svoje zakonitosti, a koriste se za kreiranje uputa računalu koje onda nama to vraća u obliku programa za pisanje, igrice, internet pretraživača ili bilo kojeg drugog programa kojeg koristimo na računalu.

Jedan od najpoznatijih programskih jezika je C++, ali ima i drugih, kao što su Python, Java, HTML itd, a svaki od njih je „najbolji“ za nešto. Mene najviše privlači C++, tako da ću vam u ovom postu malo više o njemu pisati.

C++ je proceduralni (što znači da opisuju algoritme tj sastoji se od funkcija) objektno orijentirani programski jezik kojim su pisani mnogi programi koje koristimo svakodnevno. Objektno orijentirani znači da složene softverske sisteme predstavlja kao skup objekata, koji se sastoje od podataka i metoda kojima se vrše operacije nad objektima. Ovaj pristup organizira programe na način kako je organiziran stvarni svijet, gdje su predmeti u međusobnoj vezi, tj grupira ih po karakteristikama i aktivnostima koje ih povezuju i na taj način olakšava programiranje.

On je jedan od najpopularnijih jezika za stvaranje softvera i aplikacija.

U početku postojao je programski jezik pod nazivom „C“ koji je proceduralni klasični programski jezik. Kada je Bjarne Stroustrup počeo dodavati produžetke u programski jezik „C“ kako bi od njega napravio objektno orijentirani programski jezik, odlučio mu je dodati ovaj produžetak „++“ kao znak za novi programski jezik.

Kada programiramo, mi upisujemo sintaksu koda, odnosno rečeno drugim riječima neke znakove koje računalo vidi kao naredbu, te tako u C++ programskom jeziku možemo upisivati npr. znakovne vrste podataka, koji izričemo ključnom riječi „char“ kao character tj. znak, možemo upisivati cijele brojeve, decimalne brojeve, logičke vrste podataka itd.

Jedan od najosnovnijih programa u informatičkom svijetu naziva se „Hello World“ program, a on računalu govori da na ekran ispiše „Hello World“. Evo kako on izgleda napisan u c++ jeziku:

#include <iostream>

Using name space std;

Int main()

{

    cout << „Hello World! \n“;

}

Ovo je primjer sintakse jednog tako jednostavnog programa.

Veći programi imaju naravno i veće i puno, puno kompliciranije kodove, a neki od najpoznatijih programa pisanih u c++ koje koristimo svakodnevno su; Photoshop, ImageReady, Illustrator , Premier, Google file system, Google Chrom, Google Earth, Picasa, Google Desktop Search, Mozilla, Firefox i Thunderbird.

Muhammad Ali

Muhammad Ali najpoznatiji je kao boksački šampion i jedan je od najvećih sportaša 20. stoljeća.

Manje poznato, ali ne manje važno je da je on bio i veliki aktivist. Nakon što je prvi put osvojio naslov prvaka u teškoj kategoriji, javno je prihvatio Islam i promijenio ime u Muhammad Ali. Njegovo rođeno ime je bilo Cassius Clay, i govorio je da je to njegovo ropsko ime.  Bio je jedna od prvih slavnih sportskih ličnosti i medijsku pozornost iskoristio je za aktivizam. Bio je ponosan na svoje porijeklo i time je postavio drugima primjer. Borio se za građanska prava afroamerikanaca u SAD-u i bio inspiracija mnogima.

Drugi veliki čin njegove pobune bio je odbijanje regrutacije za Vijetnamski rat pa ga je to dovelo u sukob sa  vladom SAD-a.  Njegov argument je bio da mu vjera brani borbu. Američka vlada to nije priznala pa su mu zbog toga oduzeli i naslov prvaka i licencu pa nije smio nastupati.  Osudu je ukinuo vrhovni sud kada je dobio parnicu tri godine kasnije.

Svojim aktivističkim djelovanjem postao je simbol  generacije.

U svojoj sportskoj karijeri  koja je započela kada je imao samo 12 godina, imao je ukupno 61 borbu. Od toga je izgubio samo 5.

Kada se razbolio od Parkinsonove bolesti, ostao je aktivan u društvenom životu. Sakupljao je novac za centar za istraživanje Parkinsonove bolesti, promovirao je i podržavao Special Olympics i mnoge dobrotvorne organizacije.  Ujedinjeni narodi  dodijelili su mu titulu glasnika mira zahvaljujući njegovom dobrotvornom radu.

Njegovi sportski uspjesi su jedni od najvećih u svijetu, ali mislim da je njegov dobrotvorni rad i rad na ljudskim pravima još puno veći uspjeh.

Andrija Mohorovičić

Za Andriju Mohorovičića, do istraživanja za ovaj post, nažalost nisam nikada čuo.

On je bio vrlo važan i poznat hrvatski znanstvenik.  Rođen je 1857. godine u Voloskom kraj Opatije, studirao je matematiku i fiziku, a već sa petnaest godina govorio je tri strana jezika. Govori se da je pomagao ocu u kovačnici i da je upravo tamo stekao tehnička znanja koja će mu kasnije jako koristiti u poslu.

Najviše se bavio meteorologijom i seizmografijom.

Njegova otkrića i znanstveni rad bili su svjetskog razmjera i potpuno su promijenili spoznaje o tome kako je zemlja kao planet građena ispod površine. Iako nije poznat ljudima kao što su to npr Nikola Tesla, Faust Vrančić ili Ruđer Bošković, svi svjetski znanstvenici jako dobro znaju za njega. Iako je bio znanstvenik svjetskog glasa, sva njegova istraživanja i otkrića odvijali su se u Hrvatskoj. Tu je živio, radio, umro i pokopan je na Mirogoju.

Njegovo najveće otkriće je spoznaja da se zemlja ispod površine  sastoji od slojeva  vrlo različitog sastava i različitih svojstava što se do tada nije znalo. Shvatio je to tako što je detaljno proučavao veliki potres u Pokupskom i kao matematičar uočio je da se valovi potresa šire različitom brzinom. Izračunao je da su se valovi širili kroz različiti materijal i na različitoj dubini, te da postoji razmak između tih slojeva zemlje, kao i da je zemljina kora na kojoj mi živimo, najtanji zemljin sloj. To njegovo otkriće dobilo je ime po njemu i naziva se  „Mohorivičićev diskontinuitet“  ili skračeno Moho. Moho sloj odvaja zemljinu koru i gornji zemljin plašt. Kasnije se otkrilo da Mjesec i Mars također imaju Moho sloj.

To je najveća prirodna tvorevina na zemlji i najveći dio zemlje koji nosi ime po nekoj osobi.

Iako je to njegovo najveće i najvažnije otkriće, to nije bilo jedino područje njegovog djelovanja. Bio je vrlo istaknuti znanstvenik i na području meteorologije. On je konstruirao napravu koja se zove nefoskop, a služi za određivanje brzine i smjera gibanja oblaka. Iako to nije bio prvi nefoskop na svijetu, njegov je bio precizniji od svih do tada i jeftiniji za izradu.

Bavio se proučavanjem prirodnih pojava, metorologija je bila njegov veliki interes. Osnovao je mnoge stanice za praćenje vremena, meteorološki opservatorij u Zagrebu unaprijedio je u moderni institut svjetskog glasa  i sagradio jeu Jastrebarskom  postaju za obranu od tuče. Upravo zahvaljujući njemu, u novinama se počela objavljivati prognoza vremena.

Bavio se proučavanjem ideje  kako bi se bura mogla iskoristiti u praktične svrhe i utjecajem potresa na građevine te kako bi se trebalo graditi i na što paziti kod gradnje kako bi šteta kod potresa bila što manja. Moglo bi se reći da je bio vizionar ispred svog vremena i da su njegove ideje došle do izražaja i do realizacije tek puno godina nakon njegove smrti.

Dvije stvari u svemiru su nazvane po njemu; veliki krater na udaljenoj strani Mjeseca i asteroid 8422. 

Što želim postati u životu

Kada sam bio puno manji, mislio sam da želim postati profesor udaraljki u glazbenoj školi i sa strane svirati gigove. Od svoje treće godine išao sam u glazbenu školu, i možda je to zato jer su me roditelji upisali tako rano ili je možda zato jer mi je tata glazbenik, nisam nikada puno ni razmišljao o nečem drugom.  U četvrtom razredu, kupio sam si laptop i počeo igrati igrice. Znao sam da mi je kompjuter uvijek jako veliki gušt, ali tek u šestom razredu kada smo počeli učiti konkretnije stvari iz informatike, počeo sam se zanimati za to kako kompjuteri zapravo funkcioniraju.

Počeo sam istraživati po internetu i učiti o kompjuterima sve više i više. Dok sam igrao igrice, počeo sam razmišljati o tome kako izgleda njihov kod. Sve me to počelo jako zanimati. Onda sam polako počeo gledati tutorijale o programiranju i malo po malo sam pokušavao programirati i sam u nekim programskim jezicima kao što su phyton, qbasic i c++. Upisao sam se i na radionicu programiranja u scratchu. To je bilo dosta dječje, ali sam tamo upoznao dečke koji se bave stemi robotom i proveo sam jedno poslijepodne s njima i jako mi se svidjelo koliko se tamo dobro osjećao i kako sam s njima lako razgovarao iako su svi bili dosta stariji od mene. Bilo mi je baš cool.

Otprilike  dva mjeseca prije kraja šestog razreda, shvatio sam da je to ono čime se želim baviti u životu i odlučio se ispisati iz glazbene škole jer su mi odlasci u Zagreb oduzimali puno vremena i energije, a shvatio sam da ako se želim upisati u školu koja će mi pomoći da postanem programer, moram popraviti prosjek ocjena. Shvatio sam također da mi puno veće zadovoljstvo stvara kada isprogramiram najmanji komadić nečega, nego kada najbolje na svijetu navježbam neku kompoziciju i najsavršenije je odsviram na produkciji.  Sve sam to objasnio roditeljima i oni su mi dozvolili da napravim kako želim.

Na kraju školske godine otišao sam na dan otvorenih vrata u MIOC. Ta škola mi se toliko svidjela da sam bio siguran da je to ono što želim dalje. 

Najviše se mučim sa matematikom, ali znam kolik

o je ona važna za ono što želim, pa se jako trudim.

Iskreno, nemam neki poseban uzor. Sviđa mi se kad ljudi vole ono čime se bave i kad su dobri u tome, a volim i kad su poslovi dobro plaćeni, pa je to još jedan razlog zašto mi se sviđa programiranje i kompjuteri općenito. Ako si dobar u tome, zarađuješ dobro i to nije posa

o koji nestaje, nego posao kojeg će biti sve više i više.